Ranija proširenja Europske unije: 1973. - 1995.

Proširenje Europske unije 1. svibnja 2004. godine bio peti je val proširenja Unije od njezinih početaka sredinom dvadesetog stoljeća. U četiri ranija navrata Unija se širila najprije prema sjeveru i sjeverozapadu kontinenta (1973. članicama postaju Danska, Irska i Velika Britanija); zatim, osamdesetih godina prošlog stoljeća, prema istočnim i zapadnim vratima Mediterana (u drugom valu, 1981., pristupa Grčka, a u trećem, 1986., Španjolska i Portugal), da bi četvrto proširenje, 1995. godine, obuhvatilo istočne rubove tadašnje zapadne Europe - Austriju, Finsku i Švedsku. Ta su se proširenja morala suočiti s raznim preprekama kao što su protivljenje neke postojeće države članice (prvi zahtjev Velike Britanije 1961. zaustavljen je vetom tadašnjeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea); povezanost ekonomija pojedinih susjednih zemalja (Irska je na pristup čekala 12 godina zbog zasustavljanja ulaska Velike Britanije), što je uvjetovalo istovremeno pristupanje takvih susjednih država Uniji; kao i osciliranje nekih europskih država između demokratskih i nedemokratskih političkih sustava (promjena režima vojnim udarom 1967. godine odgodila je ispunjenje grčkih aspiracija za članstvom u EZ-u sve do ponovne uspostave demokracije, Španjolska i Portugal su također ostvarili članstvo tek nakon uspostave demokracije koja je zamijenila ranije režime). Štoviše, bilo je i slučajeva obustavljanja procesa pridruživanja Europskoj uniji u državama čiji su građani referendumom odbili ulazak u europske asocijacije (Norveška je dvaput potpisivala ugovor o pristupanju, no građani su se oba puta izjasnili protiv članstva, a slično je bilo i u Švicarskoj gdje se odustalo već od zahtjeva).


Peto proširenje Europske unije 2004. godine

Prvog svibnja 2004. godine došlo je do petog, do sada najvećeg, proširenja Europske unije – na čak 10 novih zemalja članica i više od 70 milijuna novih stanovnika ujedinjene Europe koj predstavlja dosad neviđeni zamah u integraciji kontinenta. Zanimljivo je kako sve nove članice, uz iznimku Cipra i Malte, dolaze iz bivšeg socijalističkog uređenja (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija, kao i baltičke države Estonija, Latvija i Litva). U kontekstu priprema za proširenje 2004. godine odvijao se i proces pridruživanja još dviju država iz istog kruga, Bugarske i Rumunjske, koje su zbog nešto sporijeg procesa reformi izostale iz petog vala proširenja, no njihov se ulazak u Europsku Uniju očekuje 2007. Peto je proširenje i najzahtjevnije do sada, ne samo zbog njegova velikog opsega, nego i zbog ekonomskih karakteristika većine novih članica. Naime, poznato je da su zemlje srednje i istočne Europe koje sada ulaze u Europsku uniju općenito siromašnije od “starih” članica EU-a, tako da razina njihovih bruto društvenih proizvoda po glavi stanovnika varira od 35% prosjeka Europske unije u slučaju Latvije do 74% u slučaju Slovenije. Naslijeđena struktura socijalističkog gospodarstva, ali i društvenog poretka, također je iziskivala velike tranzicijske promjene i prilagodbe u tim zemljama, i to ne samo zato da bi se one približile standardima Europske unije radi budućeg članstva, već i stoga da bi oporavile vlastite ekonomije te moderinizirale svoja društva. Uz to, i u samim su institucijama Europske unije bile nužne opsežne pripreme za prihvaćanje u punopravno članstvo tako velikog broja novih, i k tome tranzicijskih, članica, te da bi se osiguralo i buduće funkcioniranje naveliko proširene Unije. U tu su svrhu definirani kriteriji za članstvo i predpristupna strategija EU-a za države kandidatkinje. Istovremeno, Europska unija se i sama pripremala za proširenje prilagodbom proračuna Unije te reformom svojih institucija i postupka odlučivanja.

Daljnja proširenja Europske Unije – države kandidatkinje

Države kandidatkinje za sljedeće proširenje jesu Bugarska, Rumunjska i Turska. Bugarska i Rumunjska su u svom približavanju Europskoj uniji bile uključene u iste etape ovog procesa kao i druge države srednje i istočne Europe koje su na samom kraju 1980-ih i početkom 1990-ih započele odnose s EU-om najprije suradnjom, da bi se kasnije, tijekom 1990-ih, uključile u proces pridruživanja. Međutim, za razliku od drugih 8 srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država koje, obuhvaćene petim valom proširenja Europske unije, postaju njezinim punopravnim članicama 1. svibnja 2004. godine, Bugarska i Rumunjska trenutno su još u statusu kandidata za članstvo te u fazi pregovora s Unijom o članstvu. Mogući termin njihova pristupanja Europskoj uniji je 2007. godina. Turska je potpisala Sporazum o pridruživanju s tadašnjom Europskom zajednicom (tzv. Ankarski sporazum) još u rujnu 1963. godine, a zahtjev za članstvo podnijela je 14. travnja 1987. godine. Međutim, na ovaj zahtjev Turske uslijedilo je negativno mišljenje Europske komisije te je tek 1999. godine, u sklopu Redovitog izvješća o napretku Turske prema pristupanju, Komisija preporučila priznavanje Turskoj statusa kandidata za članstvo u EU. Iste godine, 11. prosinca, na sastanku Europskog vijeća u Helsinkiju Turska i službeno dobiva status kandidata. Turska sudjeluje u programu pomoći Europske unije MEDA, namijenjenom mediteranskim zemljama partnerima. U razdoblju 1996.-1999. Turskoj je iz programa MEDA I dodijeljeno ukupno 376 milijuna € s ciljem pomoći pri ekonomskoj tranziciji, jačanju socijalne i ekonomske ravnoteže te demokratizaciji i razvoju civilnog dru?tva. U okviru programa MEDA II (2000.-2006.), za pomoć Turskoj predviđeno je ukupno izdvajanje od 890 milijuna €.

Kriteriji za članstvo
Danas kada je pitanje mogućnosti proširenja na nove članice uređeno člankom 49 Ugovora o Europskoj uniji, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:

1. POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;

2. GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;

3. PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. Acquis communautaire).

Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:

4. ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).