Pjesnici i mislioci poput Heinricha Heinea, Victora Hugoa i Friedricha Nietzschea već su sredinom 19. stoljeća sanjali mirnu i ujedinjenu Europu. Konkretni potezi da se taj san preseli u stvarnost poduzeti su tek nakon kraja Drugog svjetskog rata. Britanski premijer Winston Churchill je 1946. godine u Zürichu pozvao na europsko zajednistvo:

«Treba, naime, ponovno stvoriti europsku obitelj naroda ili nastojati, što je više moguće, da se to postigne, te toj obitelji dati strukturu u kojoj će živjeti u miru, sigurnosti i slobodi. Moramo izgraditi neku vrstu Sjedinjenih Europskih Država. Samo će na taj način stotine milijuna težaka moći ponovno osjetiti male radosti i nade zbog kojih vrijedi živjeti.»

Budući da je europska ekonomija nakon rata bila uništena, četiri godine kasnije došlo je vrijeme da se san ostvari. Međutim, Hladni su rat i nepovjerenje prema Zapadnoj Njemačkoj usporavali ostvarenje takvih ideja. Tada je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman, koj je smatrao da bi Francuska i Njemačka mogle prevladati svoja neslaganja i uspostaviti gospodarsku suradnju, 9. svibnja 1950. (dan danas slavi kao dan Europe) najavio jedan, kako je sam rekao, "hrabar i do tada nezamisliv korak": trebalo je objediniti francusku i njemačku prizvodnju ugljena i čelika te otvoriti tu organizaciju i drugim zemljama. Schumann pri tome nije na umu imao samo gospodarsku, već i političku suradnju koja je trebala označiti temelj europske federacije. Tako su Francuska, Zapadna Njemačka, Belgija, Italija, Luksemburg i Nizozemska 1951. godine u Parizu potpisale Ugovor kojim je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik (ECSC), a službeno je počela djelovati godinu dana kasnije.

Krajem ožujka 1957. spomenute su države u Rimu potpisale povelju o utemeljenju Europske ekonomske zajednice(EEZ) i Europske atomske zajednice(Euratom). Za Njemačku nakon Drugog svjetskog rata to je bio odlučujući korak u smjeru zapadne integracije.

Cilj osnivanja Europske ekonomske zajednice bilo je omogućavanje slobodne trgovine među zemljama članicama, uvođenje jednakih tarifa za uvoz robe iz ostalih dijelova svijeta te stvaranje zajedničke poljoprivredne politike. Kao odgovor na osnivanje EEZ-a, Ujedinjeno Kraljevstvo i šest drugih zemalja van EEZ-a osnovale su Europsko udruženje za slobodnu trgovinu (EFTA) 1961. godine. Šest godina kasnije, 1967. godine, došlo je do udruživanja EEZ-a, Euratoma i ECSC-a u jednu instituciju - Europsku zajednicu (EZ).

Do prvog proširenja EZ-a došlo je tek 1973. godine kada su u Zajednicu primljeni Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska i Danska, dok su se Norvežani na referendumu odlučili za nepristupanje. Sljedeće proširenje bilo je 1981. godine kad je EZ-u pristupila Grčka, te 1986. kad su isto učinili i Španjolska i Portugal čime je uslijedilo proširenje na jug. Za to je vrijeme Zajednica također pružala pomoć slabije razvijenim zemljama (posebice bivšim kolonijama zemalja članica) te pregovarala oko stvaranja zajedničkog unutarnjeg tržista i uvođenja jedinstvene valute. Naime, jedan od važnijih problema u uklanjanju unutrašnje trgovinske barijere bile su fluktuacije među valutama zemalja članica. Stoga je 1979. godine osnovan Europski monetarni sustav (EMS), što je bio prvi korak prema postizanju ekonomske i monetarne unije.

Padom Berlinskog zida 1989. godine u vrlo je kratkom vremenu došlo do promjena u Europi. Unija je osnovala Phare program kojim se pružala financijska pomoć bivšim socijalističkim zemljama za uspostavljanje demokracije, obnovu ekonomije i provođenje političkih reformi. Nove demokratske zemlje ubrzo su uputile i prve zahtjeve za punopravnim članstvom. Odluke o proširenju na istok i jugoistok više nisu bile isključivo gospodarske odluke, već prije svega političke.