Polomljena vesla na morskome žalu.
Galeb se ne boji bure: uzdiže se visoko i prkosi vjetru, ali ne snagom lakih krila. On pušta da se vjetar njime poigra i pokaže mu uzburkano more i razbacane otočiće iz visine. Neki otoci dominiraju veličinom, a drugi se ističu neobičnim kretanjem obalne linije. Razlikuju se i vegetacijskim pokrovom iz kojeg se očituje karakteristika brižnosti ili puke prepuštenosti ovcama i vjetru. Svaki je jedinstven, ali tek svi zajedno čine arhipelag, čine kompleks koji odiše ljepotom petrificirane harmoničnosti. Svi su jednako vrijedni, svaki je dio cjeline i stoji na svojem mjestu. Oni, koji su okrenuti otvorenom moru, su manji, skromniji i izgledaju kao da se klanjaju uz strahopoštovanje prema olujama koje dolaze s pučine, a oni zaštićeni su veći, stoje ponosno i čine srce arhipelaga. Galeb nad njima lebdi, svojim ih pogledom povezuje. Promatram taj veličanstven let i postajem svjestan da je svatko od nas zapravo jedan od onih otočića ubačenih u zajedničko more života, koje ih neprestano oplakuje, izloženih neobuzdanom vjetru sudbine, kojeg je uzalud moliti «Eleison!» jer ne dopušta igru bez borbe. Sve što vjetru ne pruža dovoljan otpor on podiže i razbija, a samo mu se nelimitirana sloboda galeba može nasmijati.
«Dođite, otočići, skupite se da se sakrijemo od vjetra i zaštitimo od udara valova!»
«Svatko ima svoje mjesto» dubokim glasom odgovorio je visoki otok do mene.
«A koje je moje mjesto?» upitao sam.
«Ti si tu gdje jesi i ja sam gdje jesam. Mi smo povezani ovim morem, a svi zajedno činimo arhipelag.»
«A zašto ja moram stajati baš ovdje?» bio sam znatiželjan.
«To ja ne mogu znati. Veći otoci stali su u sredinu, a mi izronili gdje je ostalo mjesta ante festum. Takva je struktura. Ali ipak, valja biti zadovoljan njome jer je pojedinac nemoćan u njenoj korjenitoj promjeni. Ti možeš napredovati, u tome te nitko ne sputava. Svojom promjenom ćeš možda utjecati na cijeli arhipelag, a možda je nitko neće niti primijetiti.»
«Jesmo li mi blizu velikih otoka?»
«Na žalost, ni to ne mogu znati. S jedne strane si ti, a s druge otvoreno more. Dalje ne vidim. Samo galeb zna raspored otoka. Znanje o našem životu, o našem postojanju je vrlo krhko». Moj susjed je bio mudar, ali običan skroman otok.
«Odakle smo mi došli?» nastavio sam svoje ispitivanje.
«Jednom davno smo izronili iz mora. Tamo ćemo se i vratiti. Ne znam kada jer to ne ovisi o nama. Mi samo možemo ispuniti vrijeme koje nam je dano da provedemo u ovoj strukturi. U ovom trenutku, koji je posljedica prethodnog, mi odlučujemo kako će izgledati sljedeći, no povratak moru ne možemo izbjeći.»
«Ali ako se približimo i ujedinimo snage, ako se organiziramo, prevladamo nejednakosti i potisnemo svu netrpeljivost, moći ćemo dulje odolijevati vjetru i valovima.»
«Ne razumiješ mnogo toga. More je ono što nas povezuje, što uzrokuje međusobnu konkreciju.»
Da! Sjetio sam se! Načinit ću brodić i pustit ću ga da plovi od otoka do otoka. Neka ih podsjeti da smo cjelina. Kad bi svatko učinio što i ja, u moru bi bilo tisuće brodića koji bi se mogli smijati vjetru. Njih vjetar ne bi razbio, samo bi se igrao s njima. Ponio bi ih na svome glatkom dlanu i doveo ih do svakog otočića. Oni bi bili univerzalije, svi bi ih razumjeli jer se naše različite karakteristike mogu povezati samo onim segmentom djelovanja u kojemu smo jednaki. Promicanjem i unaprjeđenjem toga segmenta bit ćemo sve savršeniji, sve cjelovitiji. Bit ćemo mnogo bliži jedan drugome, a ipak ćemo ostati na svojem mjestu u arhipelagu. Moći ćemo odrediti gdje se u stvarnosti nalazimo i koliko smo veliki, a pri tome izreći poštovanje prema svima ostalima. Postoji problem: neće svi imati mogućnosti ni sposobnosti graditi brodiće. Treba im reći da brodići ne moraju biti lijepi, ne moraju nositi na sebi šarenu zastavu niti biti okićeni zlatom: bitno je da nose poruku jedinstva, mira i ljubavi!
Vesla na morskome žalu.

Gordan Kreković, 3.b
XV. GIMNAZIJA
Zagreb, Jordanovac 8
Voditeljica: Vesela Mađerić, prof.

---------------------------------------------

Odiseja

Besmrtna boginjo, što kreiraš sudbine, ali ne poimaš vječnost duše, progovori iz misli subjektivnosti individue s viđenjem svijeta, okoline, ljudi i fenomena života. Stvori cjeloviti koncept jednog puta od počela prema poretku, pronikni u progres shvaćanja oslobođena predrasuda, znanja i moći. Utjelovljena u biće, pristupi njegovoj prošlosti. Regresija.

Doplovio sam do jedinog otoka u oceanu na planetu bez kopna. Istog trenutka, svijest je iz etera apsorbirala strahopoštovanje prema zadatku kojeg trebam izvršiti: domoći se suprotne strane na kojoj me čeka lađa za povratak u beskonačnost. Maksimalno simplificirana načela mobilnosti umne i materijalne građe prihvatio sam već pri prvim koracima, što izravno empirijski, a što konformirajući svoj pojam kretanja zahtjevima kopna na kojeg sam tada stupio prvi i jedini put u vremenskom intervalu kozmičkih razmjera. To su bila načela samokontrole koja povlače plansku konstrukciju karaktera nužnu za opstanak na ovom paklenom otoku. U početku znatiželja, eksplorativni duh i žudnja za znanjima i otkrićima usmjeravali su put k privlačnosti šarenih i neobičnih spoznaja. Bio sam prenizak da bih dosegnuo nešto više od najnižih grana na kojima su rasle izolirane slastice dobrih djela i kratke priče s motivima istine, razbacani mozaik stvarnosti. Sloboda je tada, poput iskrene misli vodilje, limitirala određene aspekte i potencirala moju koncentraciju na mjestima na kojima je to sigurno bilo najpotrebnije. Počeo sam stvarati, a stvaranje je bilo poticajno jer je tu pozitivnu produkciju trebalo shvatiti dvojako: kao mogućnost pomoći samome sebi i kao obilježavanje prošlosti, usustavljivanje razigranih ideja, pretakanje mašte u spomenike, izraz originalnosti u relikviji jedne davne patnje ili pjesme, etičko i konkretno kreacijsko djelovanje. Smisao svega nije bio postići cilj – ovdje nema univerzalnog cilja, uvjetni kraj je regressus in infinitum kojeg treba zaslužiti ostvarivanjem parcijalnih dosega, sklapanjem segmentnih metamorfoza, poimanjem elementarne građe jedne velike strukture života, određivanjem relacija, tendencijom k savršenim vrlinama, definiranjem osobnih vrijednosti, izgrađivanjem potkožnih strukturiranih ljepota patetične i iskrene duše s mogućnošću prihvaćanja kompleksnijih zahtijeva sudbine. Neka je korak bio izraz energije.

Haiku pjesma ili grandiozan ep – sasvim je neupitno. Nije istina da doprinos ima isključivo stupanj zaokruženosti cjeline, nego i sadržaj, kvaliteta. Uvijek je moguće okrenuti se prema najbližoj obali i uroniti natrag u more. Objektivno, to možda nije u svojoj biti toliko mizerno i sramotno ako i jest zaobilaženje jedinstvene, neponovljive prilike. Izlaz samovoljnim napuštanjem neupoznatih prostranstava bez ostavljenih simbola tretira se kao zločin nad samim sobom. Argument protiv bit će objektivno nepostojanje pojma koji ima posebnost biti snažan razlog takvoj odluci. Neprestano je nužna neka kauzalnost, logičnost, uvjeti, konkluzije, slijed iz kojeg proizlazi napredak. Hrabrost je ona koja vodi iz jedne u drugu bitku ne dopuštajući odustajanje prije pobjede nad protivnikom (ponekad nad samim sobom). Volim te bitke na otoku vatre jer su one procesi nastajanja iz postojećeg, slavoluci pokušaja, odrazi čvrstoće karaktera, učiteljice tehnike života i skretnice na uskoj stazi lišenoj lakog izbora. Za promjenu smjera treba se izboriti; iskaču zapreke: formula jedan (opcije: brz ili gubitnik) – Kronos proždire vlastitu djecu; gospodarske krize, konflikti, nasilje – faktori remećenja; sporovi oko sporednog – dobrodošli, ukazat će vam se toplo gostoprimstvo; rušenje bespravno izgrađenih objekata – trajno in spe protiv hlapljenja snova, odsad za svako domaćinstvo; klavir ili violina – maestro i melodija progresa temeljena na ustaljenosti. Na strogom poretku i unutar čvrstog okvira otvara se nepregledan prostor za improvizaciju, za iskazivanje kreativnosti, vještine, utjelovljenje dosjetljivosti u idejama još neodgonetnutog uma. Kroz pobjede, uz prisutnost i intervenciju samokontrole stvara se taj poredak, osnovica sigurnosti, nesalomljive tračnice okretnih plesača, korito fluidne, lepršave slobode. Anarhija i kaotičnost ne približavaju nikoga ograničeno definiranom savršenstvu nesputanog života. Oni se odmah trebaju supstituirati redom, petrificiranim sistematičnošću, uređenim relacijama, koherentnošću, harmonijom do koje se dolazi tek na prinudan, pomalo neugodan, ali tradicionalno neiskvaren način. Ono što ispuni duh, pokrenut će tijelo jer upravitelj materije je um za vrijeme boravka na otoku. Kasnije će ono opipljivo propasti… bit će svejedno. Ponijet ću ono na što sam ponosan, što je moje… samo moje… moje…

Iteracija i monotonija, izmjene tempa, nepredvidljiva dinamika, čudna crescenda koja ne vode prema finalu, izgubljene figure u poliritmiji, zalutale sintagme u homofoniji, sklopovi i slitine nebitnoga, izjalovljena nadanja, septima odsvirana na oboi, osjećaji nerazumijevanja, nepripadanja, manjkavosti, izmiješanosti u tromoj magluštini postavljaju horizont preblizu indicirajući na veliki upitnik iznad riječi uspjeh. Udarac timpana! Zašto sumnjati ili riskirati? Ponekad mi se dogodilo da sam u takvim trenutcima jednostavno zastao na kratko vrijeme, ali bez skeptičnosti i ne pomislivši pritom da bi ulog za prolaznu buntovnost mogao biti nešto što sam stvorio, nešto što je moje… samo moje… Nije lako racionalno postaviti cijenu: istovremeno imati svoj ego i transponirati mogućnosti na optimalnu razinu prilagodljivosti. Na svojevrstan način ipak je nužno nedostatak inspiracije usmjeriti na motivaciju. Kukavički je interpretirati plodove predrasuda kao reakciju na ironične metamorfoze u stablu vrijednosti jer vrijednosti se postavljaju u intrinzičnom sustavu percepcije valoriziranjem potencijala, nizanjem, kvalitativnom grupacijom, općenito formiranjem, sortiranjem i hijerarhijom autoriteta i prioriteta. Periodičnost i pravilnost u prirodi egzistiraju potpuno neovisno od morfoloških manifestacija istih osobina, treba ih samo znati proslijediti kroz šuštanje lišća do ritmičnosti koraka. I uvijek valja imati na umu: otok je samo dio reljefa kao diskontinuitet homogenosti mora u jednoj dimenziji, a po svojim proporcijama je ograničen, dapače vrlo sitan, beznačajan i nezamjetljiv u tamnim valovima. Na njemu ne može biti nesavladiva planina, duboka rijeka ili beskrajna pustinja. Ne može, jer se u neraskidivi okvir vječnost ne utiskuje. Vjerom u snove, neslomljivošću pred okrnjenim pobjedama i pritiscima poraza, realnom prosudbom o ustrojstvu i stabilnosti trenutnog događaja, znam da mogu učiniti što želim jer moje će želje biti slatke, afirmirane u ostvarljivosti i odsjaju emocija, pomalo izazovne i neobične, a borbe u ulozi izvršavanja usmjerene, obilježene domišljatim solucijama i izvedbama, prožete htijenjem i strašću. Zato će zauvijek ostati moje… samo moje…

Na otoku plamena postoji jedna spilja. Iznutra stanište šišmiša i ljigave sipe – tamna, duboka, mistična, vlažna, hladna, neugodna, jeziva, odurna, ali izvana ukrašena cvjetnim vijencima bogatih boja spektra, prekrasnim aranžmanima zamamljujućih mirisa koji, ne samo da odvraćaju pozornost prolaznika i dekoriraju istaknutost vrata promjene, nego i prikrivaju strmi ulaz. Samo je dno pećine povezano s morem. Možda je to više jama nego spilja – izlaz iz nje vrlo je strm… gotovo nesavladiv. Do nje vodi samo jedan put: put nepovjerenja, lakomosti, neizazvane buntovnosti, pogrešne kritičnosti kojom se giba bez razmišljanja. Taj put lišava individuu straha od riskiranja plodova vlastitog uma. On zaobilazi sve zalaske sunca, čari sjajnih zvijezda i doživljaje pozitivnog vremena. Zaobilazi nježnost mjesečine, titranje mreža pauka sna, dodire višestruke simpatije, simfonije tihih uzdaha divljenja svijetu. Ne, nema opasnosti da na njega skrene onaj koji junački sudjeluje u borbama krećući se uvijek naprijed s optimizmom i ljubavlju prema svemu jer – miris se cvijeća osjeća iz daljine, lako ga je prepoznati i zaobići. Budući da smisao ne traži onaj koji ne želi promjenu, heroj neće biti zaveden, bez obzira na to što je hrabar, odvažan i spreman na nova iskustva, zato što mu nije potrebna ljepota imaginacije. Stupovi karaktera ne počivaju na poroznom tlu, oni se grade postepeno, umjerenošću u svim aspektima i pravednim odnosima, altruizmom, pridavanjem važnosti unutarnjem glasu, pomnom analizom povezanosti i kompleksnosti jednoga u mnoštvu i samoga sa sobom. Alterirajući segmenti nepojmljive strukture, apstraktne funkcije i statusi klica, začetaka, počela događaja i općenito relativnost percepcije stvarnosti – karikature ljudskog cirkusa, s vremena na vrijeme snažno zaljuljaju, prodrmaju teze i teorije u umu svakog pojedinca. Upravo je preispitivanje u situacijama neprepoznavanja bitan smjerokaz u odabiru puta: prema mirisu cvijeća ili u neizvjesnost nove borbe. Dilema će preskočiti snažne, ali slabi, nestabilni, nesigurni, izigrani, bacit će jedan pogled. Samo jedan pogled. Prići će. Sagnuti se, ubrati jednu nevinu laticu. Samo jednu laticu. Zamka će ih progutati nesmiljeno, munjevito, poput čudovišta kojeg je netko zaboravio nahraniti, potom će se opet zatvoriti primamljujući nove prolaznike da se uhvate i propadnu duboko, odakle se čuje samo stravični žubor vode na dnu. Mrmor, poput besmislenog šapata prodornog glasa s nepostojećeg dna provalije. Žubor one iste vode koja predstavlja vječnost, u kojoj će se tijelo razložiti ili transformirati u tvorevine drugačije svrhe, a ideje i misli disperzirati, razletjeti, divergirati – samo, one ovdje neće biti slobodne. Neće kolati prostranstvima etera niti održavati ono što je stvoreno, što je bitno za univerzum jer će ostati zarobljene u mraku jame. Kako nikomu nije žao tih zatočenih vrijednosti! Kako nitko ne osjeća potrebu da crnu sipu, što svoje krake neprijateljski pripija uz lica nemoćnih, ne probode ostima i zatrpa pećinu kamenom zaborava!

Tik do šume, u blizini raskrižja, nalazi se ruševna koliba. Gdje se puteljak blago počinje spuštati s proplanka odakle prekrasan se pruža pogled na šire okolno područje, ispred drvene kućice stoji putokaz. Jedan krak stazice nastavlja u smjeru « Errare humanum est», a drugi « Fortes fortuna iuvat». U nastambi skrušeno sjedi bradati činovnik s okruglim naočalama izvikujući sadržaje natpisa putokaza. Očito radi što mu je naloženo… vjerojatno sa svrhom.

- Mislite li me uvjeriti? – upitao sam ga.
- Ovo skretanje je prvo u nizu ključnih, a ja sam kompas – odgovorio je, a zatim ponovio opcije izbora.
- Oba natpisa su ispravna, možda čak i u unificiranom svjetonazoru – dao sam mu priliku da mi objasni.
- Primjećuješ li razliku?
- Da. Prvi je pomirenje, a drugi je izazov i čista energija.
- A diferencijaciju u aspektu savršenosti?
- Možda: izlika – osveta.
- Dovoljno si kritičan, momče, da sam izabereš stazu.
- Izabirem sreću pratilju! – uzviknuh ponosno.
- To je strmiji put. Spuštajući se prema mojoj kolibici, u izmaglici si mogao primijetiti planinski vrhunac. Tek je on prva sljedeća postaja.
- Ali na njemu sigurno postoji vidikovac… Tamo će se zavijoriti moja zastava, a pogledom ću obuhvatiti beskonačnost… Želim da mi on bude cilj i ostvarenje! Moje… samo moje…
- Bravo, bravo! Želiš li znati što donosi drugi odvojak, odnosno prihvaćanje nečeg manjeg od perfekcije? Ravnu cestu. Monotono, dosadno jednoliko putovanje kroz cvjetna polja. U nizu križanja lutaš krugovima, gubiš se u prostranom labirintu bez zidova napuštajući srhu vrijednosti, tratiš poklonjeno, oduzimaš sam sebi nade u najružnijim formama neshvaćanja, nerazumijevanjem postižeš poštivanje i toleranciju u jednoj buntovnosti precijenjenog uma. Na još nekoliko mjesta nalaze se kolibe u kojima moja braća usmjeravaju prolaznike jer je kompleks staza zbunjujući, no ograničeno velik (ipak je to samo dio ovo malenog otoka), ali izgrađen u brojnim petljama, zamkama, smicalicama razgranatosti lakih izbora. Kada netko osjeti potrebu za promjenom, ali kasno je da se vrati na smisao, i privuče ga miris cvijeća, dospijeva do kobne spilje.
- Kakve spilje? – radoznalo sam ga upitao iako sam mu već prije eksplicitno izrazio svoje uvjerenje i odluku o nastavku puta.
- Akustične spilje koja apsorbira najsitnije tragove finoće misli.

Tada sam se prisjetio: to je jama čiji je ulaz sakriven maskom ljepote. Pozdravio sam činovnika i hrabro otrčao prema planini gdje me čeka sreća… možda ne u formi u kakvoj ću je isprva prepoznati, ali ne bojim se – lako će mutirati!